Zlocini u Zvorniku

ZLOCINI U ZVORNIKU

Autor: Avdo HUSEINOVIC, Preporodov Journal

Abdulaha su na kolac nabili

Godine 1992. sve se naglo promijenilo u Zvorniku, staroj bosanskoj caršiji, jednoj od kapija na obali Drine, na granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Nakon što su 8. aprila 1992. godine snage bivše Jugoslovenske narodne armije i specijalnih jedinica Službe državne bezbjednosti Srbije, koje je predvodio Željko Ražnatovic Arkan, okupirale Zvornik, reporter Televizije Beograd stajao je ispred džamije u ovom gradu. Sa munare se vihorila srpska zastava. Reporter je usplahireno govorio: „Zvornik je ponovo slobodan! Sa džamija se cuje muzika, srpska muzika!“

Nakon toga sve džamije su porušene, oko 3.000 Bošnjaka sa podrucja opštine Zvornike je mucki ubijeno. Hiljade ljudi je završilo u logorima Vojske Republike Srpske, od kojih je najbrutalniji bio logor smrti u Domu kulture u Celopeku, mjestu udaljenom desetak minuta vožnje od grada Zvornika. Dešavalo se da su u Celopeku logorašima sjekli uho, prste, polne organe, a roditelje i djecu tjerali da vrše odredene bludne radnje. Više od 700 zvornickih Bošnjaka iz sela u slivu rijeke Sapne, uhapšenih 1. juna 1992. godine na Bijelom Potoku, ubijeno je u logorima Tehnicki školski centar u Karakaju, Domu Kulture Pilica i Gerina klaonici u Karakaju.

Ubistva u Gerinoj klaonici po svireposti su nadišla i najmonstruoznije nacisticke zlocine, tako da se, prema tvrdnjama nekih svjedoka, smrt strijeljanjem doimala kao humana gesta. Medu ubijenim u ovim zlocinima bila su u šestorica sinova rahmetli majke Nazije Beganovic iz Ðulica: Muriz, Beriz, Idriz, Feriz, Ramo i Fahrudin, te muž Mustafa. U Ðulicima je danas najmanje 50 kuca u kojima nema muške osobe.


Najviše Bošnjaka u Celopeku je ubijeno za Bajram i za Vidovdan

Najveca zlodjela u Zvorniku pocinili su pripadnici srbijanske specijalne jedinice „Žute ose“ tokom maja, juna i jula 1992. godine. Veliki zlocin „Žute ose“ pocinile su nad Bošnjacima iz mjesta Divic na ulazu u Zvornik. Po naredbi Slavka Erica, zamjenika komandira policije Zvornik, 162 covjeka je iz Divica prevezeno uz policijsku pratnju u Dom kulture u Celopek. „Žutim osama“ je komandovao Vojin Vuckovic Žuco, a u zlocinima je prednjacio njegov brat Dušan Vuckovic Repic iz Umke kod Obrenovca, koji je logoraše ubijao, mucio, naredivao ocevima i sinovima da se popnu na binu, skinu odjecu i vrše seksualne odnose. Najviše ljudi u Celopeku je ubijeno za Bajram 10. juna i za Vidovdan 28. juna 1992. godine.

U presudi Višeg suda u Beogradu od 16. decembra 2011. godine se navodi: „10./11. juni 1992. godine, uoci Bajrama, Darko Jankovic Pufta iz Kraljeva, u Dom kulture Celopek je ušao zajedno sa Dušanom Vuckovicem Repicem i još nekoliko drugih neidentifikovanih osoba, te su  naredili da na binu Doma kulture izadu ocevi i sinovi, da svuku odecu sa sebe, te da vrše oralni seks medu sobom sa menjanjem uloga u ovom cinu, što su ošteceni morali da cine, a ostali da gledaju, pa je tako na binu izvedeno nekoliko parova oceva i sinova, medu kojima su bili i Jahijagic Fikret i njegov sin Almir, Bikic Mehmedalija i njegov sin ili sinovac Šaban. Istom prilikom u Domu kulture Celopek, Pufta i Repic su lišili života najmanje 9 lica.

Neutvrdenog dana poslije Bajrama, Darko Jankovic Pufta je ušao u Dom kulture Celopek, sa još nekoliko nepoznatih oosba, kojom prilikom je nožem odsekao pennis Efendic Zulkarnejnu i uho Cikaric Enesu, a potom im naredio da odsecene delove svog tela pojedu, što je Cikaric pokušao da ucini, a kada to ošteceni Efendic Zulkarnein nije mogao da ucini, Pufta je primorao Kuršumovic Ismeta da to ucini.“
Srbijansko Tužilaštvo navodi da su u Domu kulture u Celopeku bile zatvorene 163 osobe, a da su ubijena 44 logoraša, dok su preostalih 104 preživjela prebaceni u logor Batkovic. Za više od 20 ranjenih logoraša gubi se svaki trag.
Pored Arkana i Vojina Vuckovica Žuce, Zvornik su nagrdile i druge srbijanske jedinice, kojima su komandovali Stojan Pivarski iz Zrenjanina, kapetan Dragan, izvjesni Svetislav Mitrovic Niški, kapetan Crni, te zlocinacke formacije „Simini cetnici“ pod komandom Sime Bogdanovica iz Rume, „Gogicevi cetnici“ pod komandom Milorada Gogica iz Loznice...

Na podrucju Zvornika srpski zlocinci nisu poštedjeli ni Rome iz sela Skocic, gdje ih je u jednom danu 11. jula 1992.godine, srpska jedinica „Simini cetnici“ iz Srbije, brutalno  ubila 27, medu kojima je bila i nerodena beba. Sticajem nekakvih sretnih okolnosti, Zijad Ribic je preživio strijeljanje i jedini je koji može posvjedociti o danima užasa skocickih Roma. „Simini cetnici“ su Rome odvezli do jame u selu Hamzici gdje su ih, tokom noci, pojedinacno ubijali iz vatrenog oružja i noževima. Zijo Ribic, tada je imao samo devet godina, ali pamti svaki detalj. On je u ovom masakru izgubio cijelu porodicu, pa cak i nerodenu bebu, koja je bila u stomaku njegove majke.


U Abdulaha su nabili zašiljen kolac koji je prodro u njegovu utrobu oko 40 cm

Abdulah Buljubašic Bubica bio je vozac generalnog direktora privrednog giganta „Glinice“ Jefte Subotica. Takoder, kao jedan od najpoznatijih Zvornicana, bio je šef uprave Fudbalskog kluba „Drina“. Porodica Buljubašic sa dvoje djece, nakon okupacije grada, otišla je preko Drine u Mali Zvornik (Srbija), kod svog prijatelja Mila Tadica. Tu su bili izvjesno vrijeme, pa im je Mile dao automobil i vozaca, izvjesnog Lozanovica, da ih odveze u Beograd. U Beograd su otišli kod kumova Delica, bili su kod Jefte Subotica, razgovarali s njim i njegovom suprugom.

U Beogradu je Bubica cuo od jednog direktora firme s kojim je fabrika Glinica saradivala, „da se o njemu svašta prica, da je svašta radio i da se tvrdi kako je zadužen da sa nekim Bošnjacima ubije direktora Jeftu Subotica“. Njegovo dvoje djece, supruga Jasna i punica, 14. aprila 1992. godine su otišli u Njemacku, gdje mu je živjela svastika.  Preko direktora Subotica i njegovih prijatelja u Beogradu saznali su da Bubicu optužuju za razna djela i zbog toga je Bubica odlucio da se vrati u Zvornik, te insinuacije razotkrije i dokaže da su lažne, da je on castan i pošten covjek. Jefto Subotic mu je rekao da po njega dolazi drugi vozac, Tanackovic, pa mogu zajedno da odu u Zvornik, da on ode u policiju i da te stvari raspravi i odbaci sve optužbe.

Supruga Jasna je došla iz Njemacke i sa Bubicom odmah otišla u policiju, u Karakaj, u prostorije fabrike Standard, gdje je bila smještena policija. Tamo ih je primio covjek, koji se predstavio kao Marko Pavlovic, sa njima je ljubazno razgovarao, uzeo im podatke, Bubica mu je saopštio kako je cuo optužbu da planira ubistvo Jefte Subotica, da to nije tacno, a Marko mu je odgovorio da je dobro što se javio, da nema nikakvih problema, dao im propusnice i savjetovao ih da se ne zadržavaju puno u gradu zbog toga što je rat.

Oni su stanovali kod Mila Tadica, koji je jednom rekao Bubici da mu nije prijatno što su kod njega, pa je Bubica pozvao Jeftu Subotica, direktora koga je godinama vozio i rekao mu da ce sa suprugom ici u Njemacku, na šta mu je Subotic odgovorio „da je možda i najbolje da tako uradi“.

Bubica je sa porodicom bio u Njemackoj do 9. maja 1992., kada su se vratili u Zvornik, i to nakon što su obavješteni da je Radio Zvornik objavio „da se svi koji su otišli iz Zvornika, ako namjeravaju da se vrate, moraju vratiti do 15. maja 1992. Ukoliko se do tog roka ne vrate, izgubice stan, svu imovinu i posao“.

Došli su ponovo u Mali Zvornik, u kucu svog prijatelja Mila Tadica. Bio je 11. maj kada su krenuli prema opštini u Zvorniku da se prijave. Kada su bili u blizini opštine, Bubica je pokazao supruzi Jasni izvjesnog Zebica, koji je sa njim radio u Glinici, zatim se Jasna pozdravila sa koleginicom Verom Plazinic, koja je upravo naišla i tada je vidjela da jedan covek pretresa Bubicu. Kasnije je saznala da se taj covek zove Mile. Onda je primjetila da je Zebic uhvatio Bubicu za ruku i poveo ga niz ulicu. Tako je Bubica uhapšen i njegova supruga Jasna ga više nikad nije vidjela.

Sve vrijeme, od momenta Bubicinog hapšenja, pa do momenta kada je saznala da je ubijen, Jasna je bila u kontaktu sa majorom Markom Pavlovicem. On joj je rekao da je njen muž ucinio strašne stvari, da ga je on poslao u zatvor. Zatim joj je objašnjavao da ga vida, da je on dobro, ali stalno je odlagao i nikad joj nije dozvolio da ga vidi. Na kraju, Marko Pavlovic joj je rekao: „Vaš muž nije zaslužio da živi... Idite i stvarajte prostor za život sebi i djeci, za njega nema nade.“ Jasna je tada shvatila da je Bubica u velikoj opasnosti pa je napisala pismo majoru Pavlovicu, koje mu je licno predala, tražila je da joj omoguci da ga makar posljednji put vidi, jer je cula da se Bubica nalazi u zatvoru na zvornickoj Ekonomiji. Medutim, 19. maja 1992. kod nje u stan dolazi Zebic koji je uhapsio Bubicu, izjavljuje saucešce i saopštava Jasni da je njen muž strijeljan.

U tacki III beogradske optužnice navodi se „da su 12. maja 1992. optuženi Ivan Korac Zoks i Dragan Jankovic Pufta izveli Abdulaha Buljubašica Bubicu, mucili ga, tukli i naredili mu da skine odjecu, klekne na koljena i savije se naprijed, u kojem su mu položaju u anus nabili zašiljen kolac koji je prodro u njegovu utrobu oko 40 cm, dok su za to vrijeme drugi iz skupine to promatrali, a Buljubašic umro od povreda sljedeci dan“.


Svirepi ratni zlocini – a, Zvornik šuti li šuti!

Dušan Vuckovic Repic je 17. marta 2005. godine uhapšen i nakon istrage našao se u optužnici Tužilaštva za ratne zlocine u Beogradu, zajedno sa još šestoricom optuženih za najmonstruoznija zvijerstva pocinjena u Zvorniku i okolini. Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog Centralnog zatvora, 20. novembra 2005. godine, nije se oglasio. Ostao je u krevetu hladan i ukocen, te nije bilo teško ustanoviti da je mrtav. Umro je na osam dana prije pocetka sudenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 muslimanska civila iz zvornicke opštine 1992. godine. Zvanicna istraga je objavila da je umro usljed teškog oboljenje srca, mada su prve reakcije na njegovu smrt bile da je zlocinac smrcu zauvijek ušutkan.

Presudom Sudskog vijece Odjeljenja za ratne zlocine Višeg suda u Beogradu osudeni su zlocinci iz „Žutih osa“: Dragan Slavkovic Toro iz Kraljeva (na 13 godina zatvora), Ivan Korac Zoks iz Berana (na 9 godina) i Siniša Filipovic Lopov iz Rume (na tri godine zatvora).

Darku Jankovica Puftu iz Kraljeva, pripadnika jedinice „Pivarski“, 16. decembra 2011. godine, Viši sud u Beogradu za zlocine u Celopeku osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Predsjednik „privremene vlade“ Zvornika Branko Grujic za zlocine u Zvorniku osuden je na 6 godina, a Branko Popovic, tadašnji komandant Štaba Teritorijalne odbrane Zvornika, na 15 godina zatvora.

Komandant Vojin Vuckovic Žuco nikada nije smijenjen sa dužnosti „komandanta ubica“. U Beogradu je u potpunosti amnestiran za strašne zlocine koji su pod njegovom komandom pocinjeni u Zvorniku.

Da li je srbijanskim monstrumima u Zvorniku ideja vodilja za metodu izvršenja gnusnog zlocina bila knjiga „Na Drini cuprija“ nobelovca Ive Andrica, i u kakvim je strašnim mukama, na kraju 20. stoljeca, umirao ugledni Bošnjak nabijen na kolac u svom rodnom gradu, nikada necemo saznati. Hvala Gospodaru svih svjetova, pa danas imamo DNK, inace bi lahko mogla zaživjeti laž da su u masovnim grobnicama u srednjem Podrinju umjesto Bošnjaka Srebrenice i Zvornika, zapravo Srbi iz Zvornika, Bratunca..., ili da su u Tomašici umjesto Bošnjaka Prijedora, ubijeni Srbi prilikom deblokade Bihaca 1995. godine.

Prošle su 24 godine od ovog strašnog i prešucenog zlocina. Od Abdulaha Buljubašica Bubice, ni do danas nema ni traga ni glasa. Jefto Subotic, njegov direktor i covjek koji je umiješan u zlocin, umro je 12. januara 2015. u 89. godini života u Beogradu. A, Zvornik šuti li šuti.


-----

9. KOMENTAR: ZASTO SMO DO SADA RIJETKO PISALI O STRAHOTAMA GENOCIDA

Mi rijetko pisemo o genocidu. Razlog je sto tu za nas nema nista iznenadjujuce, intrigantno. Naime, to da Srbi ubijaju Bosnjake da bi ih istrijebili i prosirili "srpske teritorije", to je za nas jedna datost, kao sto je datost da je zimi hladno, ljeti toplo itd. Nas ne iznenadjuje sto Srbi i Hrvati hoce da uzmu sto veci komad Bosne, intrigantno je zasto im to "nasi" predstavnici dopustaju, cime kopaju smrtnu jamu za bosnjacki narod.  Zato pisemo vise o "nasim" nego o Srbima.

Medjutim, odlucili smo da objavimo i poneki clanak o genocidu, da pruzimo otpor ovome narastajucem cunamiju jugonostalgije i novokomponovanoga bratstva i jedinstva, a koje provode sami "Bosnjaci", a u stvari posrbice, koji su postali svjesni svoje dobre uvezanosti u vlasti i medijima ohrabrili se. Jedan Bosnjak ironicno to prokomentarisa na FB: "Jes' mi zao sto nisam Srbin, pa da me svi Bosnjaci vole."

A sto se tice genocida u Zvorniku, u gornjem Huseinovicevom clankom je obuhvacen samo mali dio. Ja sam rodom iz Zvornika i u Tuzli sam imao stan. Kada mi je zena izbjegla sa djecom u Hrvatsku, ja sam izbjeglicama iz Zvornika otvorio vrata. Tako sam sazao da je veliki broj Zvornicana ubijen vec u prvim satima okupacije. Spominjali su imena lokalnog novinara Kjasifa Smajlovica, matematicara Kujundzica. Znam da su ubijeni i ljudi iz moga sokaka u Beksuji, Faik Caklovica i sin Muje Kokora. Jedan Zvornicanin, koji je bio izbjeglica kod moje rodice Velide Sahimpasic u Tuzli je sa drveta gledao kada Arkanovci zicom kolju njegove komsije. Kazuje da je jedan od zaklanih ranije govorio: "Kakvo bjezanje!? Ja sam studirao u Beogradu, imam toliko prijatelja Srba." U stvari vecinom su takvi stradali, oni koje je jugoslovenska propaganda o "toploj slavenskoj dusi" zaslijepila, te nisu pobjegli.

Jednoga dana zvornicki novinar Hasan Hadzic, koj je jedno vrijeme zivio kod mene, dodje sav potresen i rece: "Danas je u Tuzlu dosao covjek, zove se Fedahija Smajlovic, on je jedini prezivio strijeljanje 700 Zvornicana iz logora Karakaj." Strijeljani su bili mjestani zvornickog sela Djulici i okoline. Fedahija je bio u cetrdesetoj desetroki strijejanih, dakle, 400-stoti. Interesatno da su seljani Djulica otjerali Hajru Mesica kada je dosao da organizuje odbranu rijecima: "Protiv koga da se branimo, zar protiv nase armije!?" i sa cvijecem su docekali JNA.

Jednoga dana, borac iz zvornickog sela Liplje, kojemu su cetnici u pokolju ubli zenu odmah na pocetku rata, jednoga dana sav sretan dolazi u moj stan i kaze: "Saznao sam da je moja zena lahko umrla, da je nisu silovali."

Nazalost, beskonacna je prica o ovome genocidu, ali prepustam umjetnicima i novinarima kalibra Avde Huseinovica i Hasana Hadzica da je ispricaju, a mi u Glasniku cemo se uglavnom baviti analizama politike nasih posrbica koji su za racun velike Srbije zasjeli na vlast u BiH i onda sve to omogucili.

M. B.

Kategorija: Novo | Dodao/la: Sultan-Mirza (13.07.2016)
Pregleda: 4258 | Ocjena: 3.0/2
Ukupno komentara: 0
avatar